Ugrožena tetka

U mojem djetinjstvu (rane pedesete) dječjih vrtića nije još bilo. Nije ih ni trebalo. Više generacija živjelo je na hrpi, pod istim krovom, u skučenim stambenim prilikama, pa ako su željele preživjeti, morale su se držati poslovice: gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna. U višečlanim porodicama uvijek bi se našla neka starija sestra, baka, tetka, strina, ujna koja bi čuvala djecu. Tako ni ja nisam pohađala ustanove gdje se ženama izvan roda govori teta. Tim sam imenom častila samo one osobe koje su to svojim rodbinskim statusom i bile (teta Dana, teta Branka), a tek kasnije izraz se protegnuo i na znanice mojih starijih (teta Teskera, teta Mira, teta Mica, teta Ivka, teta Zorica). No ipak sam naziv teta govorila vrlo ograničeno. Očeve sestre zvala sam samo imenom ili nadimkom. Nije to bilo zbog manjka poštovanja. Svoje sam tetke, Jozefu i Marijanu, i voljela i poštovala. Kako i ne bih! Uz njih sam progovorila, prohodala, preboljela prve dječje bolesti. Obje bezdjetne, obasipale su me ljubavlju i pažnjom. Uopće, te tetke bez vlastite djece često nećacima i nećakinjama, pa i njihovoj djeci, znaju pružiti i više od zaposlenih roditelja. Nije im teško strpljivo voditi te poletarce po brdima i dolinama, po rijekama i jezerima, po morima i stranim gradovima, jure s njima po snijegu, veslaju po vodama stajaćicama i tekućicama, tepu se vlakovima i natrpanim autobusima samo da njihovi mališani vide nešto zanimljivo, ljetuju s njima u neudobnim šatorima i bučnim dječjim kolonijama samo da se „njihova“ djeca socijaliziraju s ostalom djecom, vode ih u kina i kazališta, igraju se s njima društvenih igara do besvijesti, šivaju odjeću njihovim lutkama, crtaju im slikovnice, čitaju im priče, izmišljaju i vlastite – ukratko, daruju im predanost i svoje vrijeme, a to je najviše što odrasli djeci mogu dati: vrijeme. Ne novac. Jer dijete se neće sjećati hrpe igračaka, među kojima od šume neće vidjeti drveća, ali se hoće sjećati odlazaka u šumu, prepoznavanja drveća i traženja gljiva, sjećat će se kako se s platnenim brocakom (kao pravi planinar) penjalo na neki planinski vrh (i sreće što ga je „osvojilo“), sjećat će se ustajanja zorom i odlazaka u ribolov (bolje: u pokušaj ribolova) na kakvu baru, makar nitko ne ulovio ništa. No sjećat će se kako su oko njega i požrtvovnih tetaka kreketale žabe, oblijetali leptiri, zujali bumbari, pčele i ose, cvala livada ... Tetke su mi šivale odjeću otkako znam za sebe. Sjećam se špilhozna (nisam ih voljela), hlačica od nečijih prepravljenih suknji, kaputića kojima je boju određivao restl tkanine koji su negdje našle, haljinica koje su nastojale osvježiti neočekivanim detaljem, kaputa i suknji – i tako do moje udaje. Svaki put kad se nađem u tijesnoj i zagušljivoj kabini za isprobavanje konfekcijske odjeće, dođe mi da se rasplačem od ganuća za onim vremenom kad za tu kabinu, zahvaljujući svojim dragim tetkama, nisam ni znala.

Zacijelo se već pitate: čemu ovolik uvod o tetkama? Zato što se u samostalnoj Hrvatskoj odmah našlo mudrijaša koji su uspjeli zamutiti i ono što je bilo kristalno jasno. Mislila sam da će tako i ostati, ali da! Jednom sam tako i nehotice čula ovakav razgovor. On: „Zašto ti govoriš tetka? Zar ne znaš da je to srpski?“ Ona na to pokunjeno šuti. Jer on sve zna, a ona i opet osjeća krivnju (što ne zna). Nisam se htjela miješati u tuđi razgovor, no poželjela sam njoj reći kako se uopće ne mora osjećati krivom jer krivo i ne govori. On, muški apodiktičan (bez pokrića, zna se), ne zna kako stvari stoje, no ionako mu ne ide u glavu da bi on mogao nešto pogrešno znati ili uopće ne znati. A stoje ovako: u nazivima za rodbinu i svojtu tetka je „službeni“ naziv za očevu ili majčinu sestru. Oblik teta ime je odmila, hipokoristik (uz umanjenicu tetica, pa umanjenicu umanjenice tetičica). Potječe iz dječjega govora, a u njemu su mnoge riječi nastale reduplikacijom istih slogova (mama, tata, baba, dede, nana), pa onda i tete. Nitko pametan neće reći da su mama i tata hrvatske riječi, a majka i otac nisu (što u primjeru tetke i tete, vidimo, rade). Teta je iz dječjega jezika dobila još u praslavenskom jeziku jedan od tipičnih nastavaka za tvorbu imenica ženskog roda (*tetъka, rus. tëtka, polj. ciotka) i postala tetka (kao što je od hipokoristika mája nastala standardna neutralna „službena“ riječ majka). U standardnom jeziku, a i u štokavskim govorima, to je uobičajen oblik (nitko me neće uvjeriti da su naše slavonske tetk’ Eve ili tetk’ Ane – a zvali smo ih samo ovako – vukle na „srpstvo“ dok su im glave neumorno visjele nad štikerajem za oltar mjesne crkve). To što i Srbi za tu vrstu srodstva (očeva ili majčina sestra) kažu tetka nije još nikakav dokaz da tetka nije i dobra hrvatska riječ. Kažu i voda, i nebo, i selo, što još (nadam se) nije razlog da te riječi počnemo bacati iz hrvatskoga jezika. Bespogovornim nasilnicima treba parirati činjenicama, a ne uplašeno uvući roge. Ovo pišem za one koji i dalje svoje tetke zovu tetkama, da se znaju obraniti od agresivnih neznalica, najčešće bez pokrića.

Kasnije su i tetka i tetkica poprimile nova značenja. Ona šatrovačka. Tetka, a osobito tetkica, govorilo se za homoseksualce i općenito mekušce, feminizirane muškarce (hoda kao tetka; nije ni čudo kad i jest tetkica). Tomislav Sabljak (Rječnik hrvatskoga žargona, VBZ, 2001) ta je značenja uredno zabilježio. Kao i to da tetka u tom idiomu znači i stražnjica (za nju su ionako bili rezervirani neki rodbinski izrazi; osim tetka, kaže se i strina – ima veliku strinu). No autor se očito više oslanjao na informatore nego na informatorice, pa mu je promaklo još jedno nestandardno značenje tetke. Nakon II. svjetskog rata govorilo se „Došla mi je tetka iz Amerike“, premda takvih posjeta nije bilo. No mlade djevojke govorile su to svaki mjesec, kao da im preko bare živi cijeli buljuk tetaka. Značilo je to: dobiti menstruaciju (dobila sam tetku, nikada tetu). Dakle, ni od tete ni od tetke ne treba zazirati. Ni kao od takva „srbizma“.